Nedavni sastanak lidera Francuske, Rusije i Njemačke ne prestaje pobuđivati interes medija i analitičara.

 

Na poziv francuskog predsjednika Nikolasa Sarkozya, u francuskom gradu Deauville prošle sedmice održan je neformalni samit predsjednika Francuske i Rusije i njemačke kancelarke.

 

Cilj sastanka, kako je izjavila kancelarka Angela Merkel, bio je „jačanje povjerenja u našim odnosima sa Rusijom“. Tom prilikom, Merkel je pozvala na ubrzano usvajanje novog strateškog sporazuma o saradnji Rusije i EU.

 

Francuski predsjednik je naveo da je „hladni rat završen, Varšavski ugovor okončan, Sovjetski savez prošlost, a danas su Rusi prijatelji sa kojima treba uraditi mnogo zajedničkih poslova“.

 

Važno pitanje o kojem se raspravljalo na ovom samitu bilo je i otopljavanje saradnje između Rusije i NATO-a. Sarkozy i Merkel su prenijeli uvjeravanja Dmitryju Medvedevu da novi strategijski koncept NATO-a, koji bi trebao biti usvojen na samitu u Lisabonu narednog mjeseca, nije usmjeren protiv Rusije. Tokom ovog susreta, Rusija je izrazila spremnost za učestvovanje u realizaciji NATO-SAD projekta uspostave raketnog štita u Europi, nakon što se detaljno precizira modalitet njenog učešća.

 

Do sada se Rusija snažno protivila izgradnji raketnog štita, smatrajući da je ona cilj njegovog uspostavljanja, a ne Iran i Sjeverna Koreja. Ovakav pristup korespondira sa istupima Generalnog sekretara NATO-a, koji je ranije isticao važnost nove „sigurnosne arhitekture od Vancouvera do Vladivostoka“.

 

Mediji i analitičari ističu da je ovo nova šansa za približavanje EU i NATO-a sa jedne i Rusije sa druge strane.

 

Izvještavajući o ovom samitu, „Le Figaro“ je istakao da „Rusija sve više gleda prema Zapadu, a  sastanak u Deauvilleu bi trebao dodatno potaći ovakav pozitivan razvoj situacije“. 

Ovakva nastojanja Rusije potvrdio je i Vladimir Chizkov, ruski ambasador pri EU: “Mi želimo da Rusija i EU budu u mogućnosti da djeluju zajedno, te iako ne očekujem da budemo pozvani na svaki sastanak političko-sigurnosnog komiteta EU, mora postojati neki mehanizam koji će nam omogućiti da poduzimamo zajedničke korake.”

Prihvatanje Rusije da učestvuje na samitu NATO-a u Lisabonu 19. i 20. novembra, i to nakon razgovora troje lidera, predstavljalo je svojevrsno diplomatsko iznenađenje, imajući u vidu nedavne nesuglasice oko Gruzije, raketnog štita i drugih otvorenih pitanja između Rusije i NATO-a. Ovu promjenu stava Rusije vezano za NATO analitičari povezuju sa određenim ustupcima i obećanjima koje su Sarkozy i Merkel dali Medvedevu na sastanku u Deauvilleu .

 

Francuski „Le Mond“ otkriva da su se obećanja ticala uvjeravanja da se Zapad neće protiviti pravu Rusije nad njenom zonom uticaja, kako na susjedne zemlje, tako i na Kavkazu. Prema pisanju „Le Mond“-a, predsjednik Rusije je dobio obećanje i o skorom otpočinjanju pregovora Rusije i EU o bezviznom režimu kroz davanju „Mape puta“ Rusiji, što je bio jedan od ciljeva predsjednika Medevedeva još od pobjede na izborima 2008. godine.

Osim toga, Sarkozy i Merkel su prihvatili prijedlog Medvedeva o redovnom održavanju ovog formata samita, kao važnog foruma o evropskoj sigurnosti, do čega je Rusiji veoma stalo. Analitičari ističu opasnost da bi ovakvim sastancima bila otvorena mogućnost Rusije da igra na podjelu unutar EU i NATO-a, ukoliko bi joj to odgovaralo.

Ipak, Klaus Segbers, professor na berlinskom Free University, smatra da do toga neće doći, napominjući da je “ovaj sastanak daleko od sličnog susreta iz 2003. godine kada su Chirac, Putin i Schroeder dogovorili koaliciju protiv vojne akcije SAD-a u Iraku”. Invazija na Irak je tada izazvala ozbiljne podjele među liderima na kontinentu, a pogotovo u samom NATO-u.

Analizirajući sastanak tri ledera, pofesorica na moskovskom Državnom institutu za vanjske poslove, Irina Busygina, ističe da je “paradoks da se relacije Rusije sa glavnim europskim liderima, poput Sarkozya, Merkelove i drugih, razvijaju mnogo bolje nego odnosi sa EU kao cjelinom”. To se u Rusiji objašnjava činjenicom da EU nema mehanizme za razvoj jedinstvene vanjske politike, te da je iz prespektive Rusije teško zamisliti kako bi izgledala zajednička vanjska politika EU. Drugi paradoks je, smatra Busygina, da “u jednu ruku, mi trebamo jedni druge, jer smo geografski blizu, imamo jake trgovačke veze zbog izvoza ruske energije u EU, ali u drugu ruku, ove čvrste ekonomske veze nisu prerasle u jednako važne političke odnose. Ruski zvaničnici su iskoristili odvojeni razvoj ove dvije sfere saradnje sa EU -  trgovinsko/ekonomske i političke - tako što su predstavili EU kao neobjektivnog kritičara ruske političke stvarnosti”, naglašava Busygina. Pojedini mediji ističu i druge, unutarnje razloge, koji su doveli do ovakvog sastanka. Tako je, kažu, predsjedniku Sarkozyu ovaj sastanak poslužio da skrene medijsku pažnju sa štrajkova i nezadovoljstva javnosti penzionom reformom. U Njemačkoj, kancelarka Merkel se suočava sa padom popularnosti kod građana, klimavom koalicijom sa liberalnim demokatima, te jačanjem opozicionih snaga u zemlji.

Profesor Klaus Segbers ističe da ne treba zaboraviti i pitanja koja zabrinjavaju sve tri zemlje, kao što su “vizne olakšice, zajednička energetska politika, smirivanje haotične situacije u Afghanistanu, stabilizaciji Pakistana, postizanje dogovora o raketnom štitu u Europi, te iranskim nuklearnim ambicijama”. Sva ova pitanja su, također, bila dodatan poticaj za održavanje sastanka koji pojedini mediji označavaju kao “brainstorming” – razmjenu mišljenja troje lidera.

Dominic Fean sa Instuta za međunarodne odnose u Parizu tvrdi da samit u Deauvilleu predstavlja obnavljanje nekadašnjeg trenda u europskim odnosima. “Ovakvi sastanci šire strah malih europskih zemalja od velikih sila, strah da  će se važne političke odluke donositi mimo njih”. Također, Fean ističe da je Francuska svjesna ogromnog potencijala Rusije, te da je njen cilj da obezbijedi značajne pozicije svojim firmama na velikom ruskom tržištu.