Ministarstvo vanjskih poslova BiH
Skip Navigation Links
Vanjska politikaExpand Vanjska politika
AktuelnostiExpand Aktuelnosti
MinistarstvoExpand Ministarstvo
AmbasadeExpand Ambasade
Konzularne informacijeExpand Konzularne informacije
EkonomijaExpand Ekonomija
Međunarodna saradnjaExpand Međunarodna saradnja
Javne nabavkeExpand Javne nabavke
A-A+
Opće o NATO
Opće o NATO

Osnovni cilj Sjevernoatlantske alijanse je da pruži zaštitu slobodi i sigurnosti svih njenih članica u Evropi i Sjevernoj Americi u skladu sa principima Povelje Ujedinjenih naroda. Da bi ovo ostvarila, Alijansa razvija i koristi kako politički uticaj tako i svoje vojne sposobnosti, u zavisnosti od prirode prijetnji po sigurnost s kojim se suočavaju države članice Saveza. Kako se mijenjalo strateško okruženje, tako se mijenjao i način na koji Alijansa odgovara na ove izazove po sigurnost. Ona nastavlja da čuva stabilnost diljem euro-atlantske regije i dalje se razvija kako bi spremno dočekala nove prijetnje, kao što su terorizam i drugi izazovi po sigurnost, koji su daleko van ustaljenog kruga njene odgovornosti.

Organizacija sjevernoatlantskog ugovora (NATO) predstavlja jednu od ključnih struktura kroz koju članice Saveza ostvaruju svoje sigurnosne ciljeve. To je međudržavna organizacija u kojoj zemlje članice zadržavaju svoj puni suverenitet i nezavisnost, i koja služi kao forum za međusobno savjetovanje i donošenje odluka povodom onih pitanja koja utiču na njihovu sigurnost. Struktura NATO-a omogućava neprekidne konsultacije, koordinaciju i saradnju između članica u vezi sa političkim, vojnim, ekonomskim i drugim aspektima sigurnosti, kao i saradnju na ne-vojnom polju koja uključuje nauku, informacije, pitanja životne sredine i ublažavanja posljedica prirodnih katastrofa.

Poslije pet ciklusa u kojima je NATO članstvo proširivano, grupi od 12 članica osnivača – Belgiji, Kanadi, Danskoj, Francuskoj, Islandu, Italiji, Luksemburgu, Holandiji, Norveškoj, Portugalu, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama – pridružile su se Grčka i Turska (1952), Njemačka (1955), Španija (1982), Češka Republika, Mađarska i Poljska (1999), i u posljednjem krugu proširenja, Bugarska, Estonija, Letonija, Litvanija, Rumunija, Slovačka i Slovenija (2004).

Kolektivna odbrana

Alijansa funkcionira na principu da sigurnost svake pojedinačne zemlje članice zavisi od ukupne sigurnosti svih njih. Ako je ugrožena sigurnost bilo koje od njih, to ima uticaja na sve članice. Potpisivanjem Vašingtonskog ugovora, osnivačke povelje NATO-a, svaka država-članica se obavezala u odnosu na druge članice, da će poštivati ovaj princip, dijeleći rizike i odgovornost kao i pogodnosti koje pruža kolektivna odbrana.

Ovo također znači da mnogi aspekti u planiranju i pripremi odbrane koje je svaka zemlja prethodno sama preduzimala, sada sve zemlje preduzimaju zajedno. Neophodni troškovi za stvaranje uvjeta za obučavanje i zajednički efikasan rad vojnih snaga, takođe se dijele. Svaka zemlja ostaje nezavisna i slobodna da donosi vlastite odluke, ali zajedničkim planiranjem i dijeljenjem resursa, one uživaju kolektivni nivo sigurnosti koji je daleko veći od onog kojeg bi mogla da svaka od njih postigne sama pojedinačno. Ovo je i danas osnovni princip saradnje na polju sigurnosti u okviru NATO-a.

Transatlantska veza

Potpisivanje Vašingtonskog ugovora 1949. godine predstavlja događaj bez presedana u novijoj historiji. To ne samo da je umanjilo rizik od spoljne agresije već je i postepeno zbližilo vodeće evropske zemlje koje su u prošlosti često ratovale jedne protiv drugih, eliminirajući rizik mogućeg budućeg vojnog sukoba između njih. Ustvari, one su postale međusobno zavisne, dijeleći opće pitanje sigurnosti, što im je omogućilo da efikasno sarađuju na mnogim drugim poljima unapređujući svoje blagostanje. Značaj Vašingtonskog ugovora ovim ne prestaje. Njime su uspostavljeni partnerski odnosi na polju sigurnosti između evropskih članica Alijanse i Sjedinjenih Država i Kanade, stvarajući tako trajnu transatlantsku vezu između Evrope i Sjeverne Amerike.

Transformacija NATO-a

Kada je 1949. Alijansa osnovana, Sovjetski Savez je smatran glavnom prijetnjom po slobodu i nezavisnost Zapadne Evrope. Komunistička ideologija, politički ciljevi i metodi, i vojna sposobnost Sovjetskog Saveza su značili, bez obzira na stvarne namjere te zemlje, da nijedna zapadnoevropska vlada nije mogla sebi priuštiti luksuz ignoriranja mogućeg konflikta. Kao rezultat, od 1949. godine do kraja osamdesetih – u periodu koji je poznat kao period Hladnog rata – glavni zadatak Alijanse je bio da održi svoju vojnu moć na odgovarajućem nivou kako bi mogla braniti svoje članice od bilo koje vrste agresije od strane Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta. Stabilnost koju je pružao NATO u ovom periodu pomogla je zemljama Zapadne Evrope da u cjelini ponovo izgrade svoje blagostanje i ekonomsku moć poslije Drugog svjetskog rata, gradeći uzajamno povjerenje i postavke za budućnost koje su neophodne za ekonomski rast.

Politika koju su usvojile zemlje članice NATO je kontinuirano evoluirala u svjetlu promjena strateškog okruženja. Od kraja Hladnog rata, politika Alijanse i njena struktura su doživjele temeljne promjene kako bi reflektirale čitav niz  promjena u evropskom političkom i vojnom okruženju, kao i pojavu novih prijetnji po sigurnost. Osim toga, proširen je i koncept odbrane kako bi uključio i dijalog i praktičnu saradnju sa drugim zemljama van Alijanse kao jedan od najboljih vidova jačanja euro-atlantske sigurnosti.

Danas, NATO je mnogo više od odbrambenog saveza. U stvari, on je uspio da dopre do svojih bivših protivnika i sada radi na izgradnji i očuvanju mira i sigurnosti širom euro-atlantskog regiona. Da bi ovo postigla, Alijansa preuzima još veći broj zadataka i postepeno usvaja fleksibilne, nove i pragmatične pristupe kako bi razriješila ono što su neizbježno složena pitanja. U ovom procesu, centralna uloga NATO-a u garantovanju sigurnosti euro-atlantske regije je čak pojačana i mnoge zemlje partneri traže da postanu budući članovi Alijanse. Tri zemlje Centralne i Istočne Evrope – Češka Republika, Mađarska i Poljska – već su ostvarile ovaj cilj 1999. Još sedam zemalja – Bugarska, Estonija, Letonija, Litvanija, Rumunija, Slovačka i Slovenija– takođe su to ostvarile 2004.

Transformaciju NATO-a tokom posljednje decenije karakterisao je niz vizionarskih inicijativa, koje predstavljaju konkretne, krajnje praktične odgovore na nove izazove po sigurnost i mogućnosti koje je pružilo posthladnoratovsko okruženje. Ovo uključuje Partnerstvo za mir, specijalne odnose sa Rusijom i Ukrajinom, i dijalog sa mediteranskim zemljama, Akcioni plan za prijem novih članova, koji treba da pomogne zemljama aspirantima da ispune NATO standarde, i efikasna saradnja sa Evropskom unijom, Organizacijom za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE) i Ujedinjenim narodima.

Osnovni sigurnosni zadaci

Strateški koncept Alijanse, kao autoritativna izjava o ciljevima Alijanse i osnovnim sigurnosnim zadacima, daje smjernice za upotrebu političkih i vojnih sredstava u njihovom provođenju. Publikovanje ovog dokumenta 1991. godine po prvi put, označilo je jasan raskid sa prošlošću. U vrijeme hladnog rata, slični osjetljivi dokumenti u vezi sa strateškim planiranjem su, razumljivo, bili povjerljivi. Aktuelni strateški koncept NATO-a, objavljen 1999. opisuje sigurnosne izazove s kojima se suočava Alijansa kao ‘’višesmjerne i teško predvidive’’. Osnovni sigurnosni zadaci Alijanse su definirani na sljedeći način:

  • da djeluje kao temelj stabilnosti euroatlantske regije;
  • da služi kao forum za savjetovanje po pitanjima sigurnosti;
  • da služi kao sredstvo za odvraćanje i odbranu protiv prijetnji ili agresije protiv bilo koje zemlje članice NATO;
  • da doprinese efikasnoj prevenciji sukoba i da se aktivno angažuje u rukovođenju krizama; i
  • da promovira širok spektar partnerskih odnosa, saradnje i dijaloga sa drugim zemljama u euroatlantskoj regiji.

Premda je prijetnja općim ratom u Evropi doslovno nestala, članice Alijanse i druge zemlje u euro-atlantskom regionu, suočavaju se sa drugim rizicima i neizvjesnostima, uključujući tu etničke sukobe, kršenja ljudskih prava, političku nestabilnost i ekonomsku slabost. Uz to, širenje nuklearnog, biološkog i hemijskog oružja je pitanje oko koga se treba ozbiljno zabrinuti, a i širenje tehnologije bi moglo da za posljedicu ima veće mogućnosti da potencijalni neprijatelj dođe do ovakve sofisticirane vojne tehnologije.

Štaviše, kada je u pitanju sigurnost, Alijansa mora da uzme u obzir globalni kontekst i činjenicu da bi mogla biti izložena mnogo većim rizicima, uključujući i terorističke akte, sabotaže, organizirani kriminal, kao i ugrožavanje tokova za snabdijevanje vitalnim resursima i energentima.

Euroatlantsko partnersko vijeće

Euroatlantsko partnersko vijeće (Euro-Atlantic Partnership Council), osnovano 1997. godine, okuplja članice NATO-a i partnere, sada već u broju od ukupno 49 zemalja (26 članica NATO + 23 zemlje-partneri), u okviru multilateralnog foruma za redovni dijalog i konsultacije po pitanjima političkih i sigurnosnih tema. Također služi i kao politički okvir za pojedinačne bilateralne odnose koji se razvijaju između NATO-a i zemalja koje učestvuju u Partnerstvu za mir.

Kao dopuna kratkoročnim konsultacijama u okviru EAPC po pitanju aktuelnih političkih i sigurnosnih pitanja, dvogodišnji akcioni plan EAPC-a pruža okvire za dugoročnije konsultacije i saradnju u oblastima širokog opsega. One mogu obuhvatati, ali nisu ograničene samo na to, rukovođenje krizama i pomoć mirovnim operacijama; regionalna pitanja; kontrolu naoružanja i pitanja koje se odnose na širenje oružja za masovno uništenje; međunarodni terorizam; pitanja odbrane kao što su planiranje, finansiranje, politika i strategija, planiranje slučajeva vanrednog stanja i spremnosti za slučaj prirodnih katastrofa; saradnja u oblasti naoružanja, nuklearna zaštita, civilno-vojna koordinacija u oblasti zračnog saobraćaja, i naučna saradnja.

Sastanci EAPC se održavaju jednom mjesečno na nivou ambasadora, a jednom godišnje na nivou ministara vanjskih poslova i ministara odbrane, odnosno načelnika za odbranu, kao i povremeno na nivou samita. Od 2005. godine sastanci na visokom nivou, koji će se nezavisno održavati bavit će se političkim pitanjima od značaja za Euroatlantsku zajednicu. Većina zemalja partnera je uspostavila diplomatske misije pri Sjedištu NATO u Briselu, što olakšava redovnu komunikaciju i omogućava brzo održavanje konsultacije kad god se za tim ukaže potreba.